Fotografije

Crteži, igračke i životinje

Nada Iveljić od djetinjstva je voljela crtati uglavnom tehnikama akvarela ili olovkom i drvenim bojicama na papiru. Najčešći motivi su bili članovi obitelji,  te flora i fauna. Znala je i dobro šivati i plesti, pa je izrađivala krpene ili vunene lutkice, raznih veličina i oblika i druge igračke, ili pak jastučnice s apliciranim likovima. Radila je i male slikovnice i komične stripove o dogodovštinama kućnih ljubimaca. Bila je vješta i u oblikovanju malenih skupltura izrađenih od plastelina i glinamola, u crtanju tušem i bojama na pisanicama, te oslikavanju stakla uglavnom motivima likova iz bajki ili hrvatskih narodnih nošnji. Osim talenta za crtanje bila je vrlo spretna u izrađivanju raznih predmeta. Za čas bi napravila od žirova i  kestenja životinje ili lutkice koje bi odmah dobile i ime (npr. Žirena) a često i postale glavnim likom priče.

Primjeri:

• crteži olovkom, tušem i bojicama na papiru
• skulpturice od bojanog glinamola uglavnom pasa i drugih životinja
• vunene igračke punjene vatom
• malene vunene igračke namijenjene stavljanju na prst (npr. za malu kazališnu predstavu)
• veće (30-40 cm) lutkice i životinje (medvjedići, psi…) od čupave tkanine punjene vatom
• čestitke s aplikacijama od vune i tkanine ili crtežima tušem
• oslikane staklene čaše
• lutkice od kartona i tkanine aplicirane na male kvadate rogozine ili pruća
• odjeća za lutke i plišane životinje
• jastučnice
• stripovi tušem na papiru

Navedeni predmeti uglavnom su bili namijenjeni članovima obitelji  i prijateljima, no ponekad bi ih nosila u školu, pa su služili ili kao povod za pisanje sastavaka ili najčešće kao nagrada. Nosila bi ih i na književne susrete s učenicima drugih škola, darujući ih djeci kao nagradu (v. npr. foto s nastupa u V. Gorici 1990).

Vrlo je voljela životinje, pa smo uvijek imali kućne ljubimce: pse, mačke, kuniće, zamorce, kanarince, papige, kornjače, ribice, sirijske zlatne hrčke (u jednom navratu čak 32 komada!) te vjeverice (chipmonk). Mnogi od tih ljubimaca imali su svoje putovnice (v. fotografiju), udžbenike i sl. izrađene s velikom dozom humora. Životinje su često likovi njenih priča za djecu, pače nerijetko i u naslovnoj ulozi (polarna lisica Kiki, zagrebački vrapčići, kolibrić Lili…). Svoj interes za svijet životinja, bajki i narodnih predaja spojila je u zbirci priča Vodenica sokolica. Smatrala je da talent za pisanje ali i ljubav prema životinjama baštini od oca, koji je studirao šumarstvo, te pisao kratke priče o životinjama te dakako imao niz knjiga o životinjama, od Brehma do M. Kišpatića. Bio je pretplaćen na njemački časopis o životinjama (Das Tier, v. fotografiju). No, kućnim ljubimcima koristila se i u nastavnom radu, jednom je prilikom u OŠ Bratstvo-jedinstvo na satu bila i kujica Judy, kao poticaj pisanju sastavka o životinjama. Sa Sunčanom Škrinjarić, tada urednicom na radiju, organizirala je natječaj za najbolju dječju priču, a prvonagrađena djevojčica dobila je (našeg) zlatnog hrčka kao nagradu (v. fotografiju iz 1972.) Djevojčica je bila presretna a i mi jer smo se riješili jednog od čak 32 hrčka koje smo tada imali, jer je sestrin dečko u Njemačkoj zabunom kupio ženku i mužjaka, što nismo znali pa smo ih držali zajedno. Zlatne hrčke mama je zavoljela tijekom boravka u Njemačkoj, a kod nas se nisu mogli kupiti.                                               

Iskra Iveljić

Kolege i prijatelji

Školovanje

Nada

Obitelj

Profesorica i književnica

Za Školske novine

Nada Iveljić

ČESTITKA I ZAHVALA

     Već prije sam primila nekoliko pisama od djece iz Osnov­ne škole “Josip Kozarac” u Semeljcima, a sada mi je cijeli razred Treći B, zajedno s učiteljicom Henrijetom Vuković, po­slao svoju fotografiju, kao čestitku za moj 77. rođendan. Iza njih na fotografiji se vidi pano koji su napravili u moju čast. Dobila sam i pismo s tortom naslikanom raznobojnim pa­stelama i ispisanim dobrim željama. Svi se se potpisali.

     To mi je bilo drago, iako se sjećam da smo još za života Sun­čane Škrinjarić raspravljali, ne znam s kime u dru­štvu, i­ma li svrhe da djeca po nagovoru učiteljice pišu pis­cima. Na kraju smo se suglasili – jer su isto tako pisali i njoj i ne­kim drugim našim kolegama, i ne samo oni nego i uče­nici iz drugih škola, zatim djeca s roditeljima ili sama od sebe – da to, ako nije prečesto i pretjerano, upravo zahva­ljujući uči­telju, kao i u ovom slučaju učiteljice u Semeljci­ma, ima od­lučujuću ulogu posrednika između pisca i njegovih čitatelja, i to tako što ih dovodi u vezu. Jer djeca obično misle da su svi pisci iz prošlih stoljeća, osobe bez tje­le­snog izgleda, odavno mrtvi, a ovako vide da su njihovi suvre­menici, da im odgovaraju na pisma i da žive s njihovim pro­ble­mima. To ne može biti štetno nego može biti samo od kori­sti.

I uopće smo došli do toga da je piscu drago kada dobije takvo pismo, jer ono pokazuje da ga čitaju i u nekim mjesti­ma gdje nije bio i kamo nije mogao doći, u nekoj školi koju ni­kada neće obići. Lako se dade zaključiti: Gdje se ljudi dovo­de u vezu, a pogotovo s djecom, ništa ne može biti štetno ne­go samo korisno.                                                           

Zato je i meni bilo drago pismo koje sam dobila, puno slika i čestitaka, i odlučila sam zahvaliti tako da djeci to­ga Trećeg B razreda u Semeljcima pošaljem tri svoje neobjav­ljene priče. Pripomenula sam im da su to priče koje još nitko nije pročitao, da još nisu objavljene, pa imaju čast da ih prvi čitaju, a za uzvrat neka mi odgovore koja im se više svidjela.

Da skratim, doživjela sam odgovore i prema očekivanju i mimo očekivanja. Bilo ih je čak i u stilu: “Volim Vaš Šestin­ski kišobran, samo ga još nisam čitala.” I ovdje se pokazalo da djeca ponajviše vole sretne svršetke, humor i napetu rad­nju. Kažu: “Svidjelo mi se u priči što ima dobar početak, on­da napetu radnju i nesreću na pomolu, a na kraju se ipak sve dobro završava.”

Djeca isto tako vole priče o prijateljstvu ljudi i živo­tinja i, dakako, o životinjama samim. Iznenadilo me je što primjećuju neke plastično opisane detalje. Na primjer, u pri­či “Profesor i vjeverica” njih se dvoje upoznaju kada ona s grane padne u kantu za smeće i ne može izaći jer je kanta glatkih, skliskih stijenki. Djeca su osjetila napetost tre­nut­ka u kojem se vjeverica uzalud trudi uspeti se, dok se  prema njoj pruža profesorova ruka da je uhvati i izvuče.

Bilo je još zgodnih pojedinosti, srdačnih po­zdrava i primjedaba koje su se više nadovezivale na pročitano štivo nego što su ga komentirale. Tako je neka djevojčica uz pri­ču u kojoj se govori o dječaku koji kriomice jede pek­mez napi­sala kako bi ona radije ukrala pekmez od šljiva nego od kaj­sija; to joj je bilo najvažnije u cijeloj priči.                           

U svakom slučaju, nije loše razmijeniti mišljenje. Zato hvala Trećem B što mi se javio i neka zna: meni je to veliko veselje i radost. Nadam se da sam im barem malo uzvratila.

17. srpnja 2008.

P. S.

     Nažalost, “Školske novine” dosad nisu mogle objaviti o­vaj članak, a kako tijekom ljeta ne izlaze, ne preostaje nam nego da budemo strpljivi.

     Lijepi pozdrav, Nada Iveljić

Promocije